Pretvaranje vremenitosti u vječnost

Pero Pavlović rođen je u Gracu kod Neuma 1952. Studij medicinske biokemije završio je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao. Objavljuje radove u brojnim novinama i časopisima u BiH, Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je niza nagrada i priznanja. Član je DHK Herceg-Bosne, DHK Zagreb, MH i redoviti član Slavenske akademije književnosti i umjetnosti u Varni (Bugarska).

Izd. DHK Herceg-Bosne, Mostar, 2019.

Od prve zbirke pjesama Plavi svirač, objavljene 1979, Pero Pavlović do danas je objelodanio tridesetak zbiraka uz brojne kritičke osvrte, prikaze te feljtoističko-esejističke priloge. Kao vrstan pjesnik zastupljen u mnogim antologijama i prevođen na desetak stranih jezika, dobio je više književnih nagrada i priznanja. Taj rođeni pjesnik, po struci biokemičar, antejski oslonjen na mediteransko tlo, osobito je zagledan u južno bilje svoga zavičaja i poetski nadahnut njegovom čarobnošću, tajanstvenom snagom ljekovitosti, kao i mirisima, bojama i zvucima što se umilno prostiru kamenim dolinama pitomeći morski nepregled. Dakle, bogatstvom pjesničkoga duha i darom riječi krijepljene „dragošću“ Mediterana, ljubavlju autentična izvorišta i bitna pjesnikova životnoga i stvaralačkoga odredišta, Pavlović je ostvario vrijedan književni rezultat koji snagom svoga poetskog znaka nadvladava svaki oblik zemnosti. 

U središtu njegove mediteranske zipke „zare“ se edenskim blagoslovom uporišni dragulji kakvi su Neum, Neumski križ, Gospa od Zdravlja obgrljeni morem što se penje „kaduljinim brijegom“ žedno mirisne čistote i nebeskoga uzdarja emanirajući neugasivu svjetlost.

Tom mediteranskom vrtu Pavlović se klanja, pjeva mu i iznalazi imena, i, tako tragajući, ponekad i u dalekoj prošlosti otkriva njegovo nazivlje, a zatim ga opisuje sanjajući s njim, a za uzvrat ono ga opominje, potiče, krijepi i zori u pjesmi.

Teško je naći i u našoj i u svjetskoj lirici da se neki pjesnik toliko posvetio ljekovitomu južnom bilju kao što je to učinio Pero Pavlović. Zapravo, taj motiv mediteranskoga vrta svojevrstan je i rasadnik uspjela stvaranja čarobnih svjetova, a pored ostaloga i vrsnih novotvorenica što se skladno i plodno šire cijelim pjesništvom ovoga florilegija.

Promatrajući liriku Pere Pavlovića u kontekstu suvremenoga hrvatskoga pjesništva, književna kritika ističe da se na čelu s A. B. Šimićem u hrvatskome pjesništvu javlja novi vid poetičnosti osobite kreativnosti koja se temelji na snažnoj psihološko-emocionalnoj motiviranosti, imaginativnoj razvedenosti i čudesnom daru oblikotvornosti, što osobito pokazuje nekoliko hrvatskih pjesnika iz Hercegovine kao što su uz  velikog, već spomenutoga pjesnika i Mak Dizdar, Janko Bubalo, Nikola Martić, Stojan Vučićević, Pero Pavlović, koji u svojim stihovima, koliko god bili samosvojni, često pokazuju stvaralačku bliskost i duhovno srodstvo.

Pavlovićeva posljednja zbirka Križ, tvoj štit,  naknadno objelodanjena, sastoji se od četiri dijela: Neće tajna preko praga, Skamenjena suza, Premještati gore, Pjevat će tišina, koja su tematsko-motivski srodna, osobitom duhovnošću ispunjena, živom vjerom opečaćena, ljubavlju oplemenjena, postojano okrenuta vječnosti koju obećava i daje jedino svjetlost križa:

Križ

Nosim ga u srcu i riječi

On mi svijetli

Kad oslijepim

Zapravo, cijelu zbirku Križ, tvoj štit autor koncipira, otpočinje, ostvaruje, predaje i posvećuje znaku Križa kao jamstvu vječnoga života. U navedenoj pjesmi, stihovi koje stoje kao credo zbirke, za Pavlovića u neuobičajenom haiku-obliku (tri stiha i jedanaest riječi), a epigramski naglašena tona, izriče se nada „u izlaz“ i vjera u pobjedu logosa nad kaosom.

Inače sama zbirka, u svim ciklusima, pretežito je ostvarena u formi soneta, kojim se misaono cjelovito, psihološki uvjerljivo  i dirljivo predstavlja zemaljska „dolina suza“ i „križni put“ te svojom snagom potiče, obećava i na koncu i daruje svjetlost križa što obasjava pute, „premješta gore“ nudeći spas i, „poslije svih nevera“, donosi „rođenje i život“.

Pavlović je ustrajno, nošen snažnom emocijom i zrelom mišlju, gradio i plodio svoj jezik, svoj lirski stih u osebujnu kontekstu pjesme i samosvojno, oslonjen na prirođeni dar, stvarao pjesmu po mjeri svoga srca i svoje domišljatosti uvijek tražeći adekvatnu riječ za svoj doživljaj, poetski živo stvarajući pjesmu težeći skladu i punini.

Bez obzira što je u ovim pjesmama okrenut onostranosti koju obasjava svjetlost križa, on ipak pokazuje i volju za zemaljski život i čovjeka. Njegov interes za čovjeka i ljubav prema narodu svjedoče kako je taj „humanizam estetičan“ i da se ostvaruje istinskom umjetničkom kreacijom što je u suprotnosti s rušilaštvom, nasiljem i svim zlim postupcima.

Djelujući potican metaforom križa kao svojevrsna korelata njegova pjesništva, Pavlović je, unatoč svim znakovima prolaznosti, čvrsto uvjeren u misiju pjesnika i, ne zaboravljajući  živoga čovjeka i zemlju, piše pjesmu nastojeći joj dati znak trajnosti – pretvarajući vremenitost u vječnost – usklađeno stvarajući pjesmu sa svojim darom zapažanja, poimanja, osjećanja i, dakako, s umijećem poetskoga oblikovanja.